Piše: Azra Šeta Hadžić
Danas mi je 37 ljeta ili, što bi rekle mame kad ih pitaju koliko ima djetetu, 444 mjeseca. Šta sam postigla za 37 godina? Iskrena da budem, nisam postigla ništa o čemu sam maštala sa 17 godina.
Tad sam sanjala da ću do 30te godine biti u braku, imati jedno dijete i predavati književnost studentima na fakultetu. Od navedenog, ispunila sam samo jednu želju – u braku sam već deset godina. Ili što bi rekli 120 mjeseci.
Volju za imanjem djeteta sam izgubila negdje usput, vraćajući kredit za stan i radeći razne poslove van struke kako bih preživjela u ovom kapitalističkom sistemu. Nedavno sam bila kod ginekologinje na godišnjem „tehničkom“ pregledu. Kaže – zdravi ste. Rekoh to je najvažnije, jer mi je nana umrla od raka materice koji se proširio na pankreas.
Pita me – koliko godina imate? Za 12 dana, bit će mi 37 godina, kažem. Ima li te u planu možda neku bebu? –nastavlja ona. Rekoh za sada ne, a šta život nosi to ne znamo ni vi ni ja. Kaže vidimo se za godinu dana na redovnom godišnjem pregledu, a ako se predomislite možda i prije.
Rekoh – život je čudo, nikad se ne zna.
Iskreno, ne volim ići na ginekološke preglede, ne zbog samog pregleda, već upravo zbog ovog pitanja. Svaki put je isto. Ja znam pitanje, ona zna odgovor, a ono se ipak na godišnjem nivou ponovi jednako često kao što se za prazničnim ručkom postavlja pitanje neudatoj ženi ili neoženjenom čovjeku – kad se misliš udati/ženiti?
Evo, ja sam se udala, ali sam i dalje u očima društvenih normi neispunjena – zato što se nisam
ostvarila kao majka. Moja sestra ima dvoje prekrasne djece i uloga tetke mi za sada savršeno
odgovara. Imam prijateljice koje se godinama muče kako bi dobile svoje potomstvo, koje su prošle nekoliko vantjelesnih oplodnji i samo one znaju koliko je to iskustvo na njima ostavilo fizičkog, psihičkog ali finansijskog traga.
Govore mi da će mi u starosti biti žao što nisam imala svoju djecu, a ja razmišljam da ne znam da li ću uopšte dočekati starost. Možda neću imati tu privilegiju da živim dovoljno dugo da posvjedočim tome da li su oni bili u pravu i da li ću se kajati zbog izbora koje sam imala kao mlađa.
Pišem ovo, sa znanjem da nisam jedina koja ovako razmišlja, ali istovremeno poštujući mišljenja i želje koje su drugačije od mojih. Sa 37 godina, moje želje su sve manje i sve skromnije – dan bez stresa, nerviranja, sa nadom da su svi do kojih mi je stalo na okupu. Ali nažalost, što smo stariji, sve je manje nama dragih ljudi na okupu.
Sa 37 godina, sa diplomom magistra i znanjem 4 strana jezika, na Balkanu u struci možeš raditi samo ako si podoban ili si nečiji sin/kćerka. Iako sam završila fakultet za „bogate domaćice“ – komparativnu književnost - moja želja da radim u struci se nikad nije ispunila.
Magistrirala sam 2013.godine i nikad nisam radila ono šta sam se školovala, ali život me naveo na razne puteve gdje sam upoznala divne ljude kroz različite poslove koja sam obavljala. Bila sam novinarka, recepcionerka, fakturista, office manager, menadžerica salona za ljepotu, social media menager... I na različitim mjestima u različitim trenucima, upoznala sam mnoge predivne ljude.
Moja prijateljica, književna kritičarka i teoretičarka Merima Omeragić, pitala me je da budem
moderatorka na promociji njene knjige u Beogradu „ Brnjica za vještice“ koju je napisala zajedno sa velikom Dubravkom Ugrešić. Mogu slobodno reći da, ako ništa drugo, sam postigla da pokojna Dubravka čuje za mene. Bila je oduševljena načinom na koji smo predstavili knjigu u prostorijama Žena u Crnom u junu 2022.godine. To me je učinilo ponosnom i sretnom.
Dok smo studirale, Dubravka je za sve nas bila i ostala najveća među Vješticama iz Rija. Nisam mogla ni sanjati da ću jednog dana, zahvaljujući uspjehu druge žene, ja biti dijelom Dubravkinog života, koja je promociju knjige preslušala u svom domu u Amsterdamu dok se borila sa kancerom.
Ni Dubravka nije imala djece, ali je imala i dalje ima na hiljade i hiljade ljudi koji su svakodnevno čitali i divili se njenim djelima. Dubravka je iza sebe ostavila naslijeđe koje će trajati vijekovima, jer je radila ono što je ona htjela i voljela, a često je i svoju glavu stavljala u torbu za više ciljeve. Zato sljedeći put kad vas neko stavi u društvenu normu – sjetite se Dubravke, sjetite se svih onih koji su živjeli i žive život kako su oni smatrali da je najbolje za njih u tom trenutku.
Zašto ovo pišem baš na svoj 37 rođendan? Broj godina nema veze sa ovim pričom, nego se samo namjestio kao trenutak iz kojeg vam pišem. Ono što vam želim reći jeste da je uredu biti drugačiji i van normi, jer vjerujte mi sve što je ograničeno, sputava vas da budete ono što jeste.
Život piše najljepše priče – jer nekad vam donese nešto vrijednije od onoga što ste sami za sebe priželjkivali, samo je važno znati to nešto prepoznati.
Trenutno nemam karijeru o kojoj sam sanjala, ali imam ljubav i podršku svog muža i svih meni dragih ljudi. Nisam ispunila društvene norme, ali to mi je sasvim uredu, jer u narednih 37 godina planiram da ispunim svoje želje.
U to ime – živjeli!
