Piše: Azra Šeta Hadžić
Kažu da parfemi bude određene emocije i sjećanja i da je čulo mirisa možda i jedino čulo koje direktno putuje do centra za memoriju u mozgu. Međutim, nedavno me razgovor na poslu sa kolegicom N. potaknuo na razmišljanja koliko nas određena lična imena vežu za loše iskustvo i izazovu u nama emocije koje potisnemo sve dok nam neko to ime ne izgovori ili ga negdje pročitamo.
Krajem novembra sam promijenila posao i kao nova, nastojim da se s kolegama upoznam na nekom ličnom nivou, jer budimo realni na poslu provodimo najviše vremena i to su ljudi s kojima dijelimo trećinu našeg dana. Nakon prve sedmice, kolegica s kojom dijelim kancelariju mi kaže da je moje ime pomalo boli. Mislim se kako, jer Azra nije toliko često ime u Srbiji. Naime, N. je imala momka s kojim je bila par godina u vezi i koji se nakon njihovog raskida preselio u inostranstvo sa novom djevojkom koja se zove Azra.
Žacnu i mene malo tema, osjetih njenu bol. Onda mi kroz glavu prođoše imena koja mene bole. Nema ih puno srećom, ali su dio bremena koji nosim sa sobom. Kažem joj nekako su me kroz život više boljela ženska imena, nego muška. Valjda od muškaraca očekujemo da nas povrijede, ostave i više se ne pojave. Prokomentarisa ona da valjda s vremenom će prestati da bole. Rekoh bolit će dosta manje, ali će te uvijek pecnuti poput struje. Probudit će u tebi sjećanja, otvorit će dio tebe koji misliš da si zakopala duboko u sebi, koji si zatrpala svakodnevnim obavezama.
Bole neka imena i neka mjesta zauvijek. Mogu proći desetljeća, ali ćeš se zauvijek sjećati imena prvog momka ili djevojke koji su ti slomili srce. Iako ćeš to pripisati dječijoj ljubavi, to je prva bol i prvo iznevjereno iskustvo koje si doživio kao ljudsko biće.
Razmišljajući o tim svim tim imenima koja nas žacnu, shvatih da me više bole imena propalih prijateljstava nego ljubavnih veza. Čovjek se drugačije predaje kao prijatelj, nego kao partner. Očekivanja nisu ista. Od prijatelja očekujemo da nas odmah prihavate kakvi jesmo, a partneru dajemo polako dio po dio sebe, jer se bojimo da se odmah na početku prepustimo.
Ne mogu govoriti u ime muškaraca, ali veoma često sam čula od svojih prijateljica i poznanica da su teže preboljele prekid prijateljstva sa drugom ženom nego raskid ljubavne veze. Prava ženska prijateljstva su rijetkost jer nas društvo i patrijahalni sistem uče od malih nogu da smo jedna drugoj konukrencija, a vrlo rijetko podrška. Kao feministkinja u penziji, kako volim za sebe reći, jako sam vjerovala da je žena ženi drug, a ne vuk. Voljela bih reći da su me žene same uvjerile da su jedna drugoj podrška, ali nažalost češće sam svjedočila i bila i sama žrtva poslovice – 'žena je ženi vuk'.
S druge strane, ne smijemo biti prepotetni i smatrati da i mi sami nismo na nečijoj listi Imena koja bole. Zbog toga moramo biti oprezni kakav i koliko dug trag iza sebe ostavljamo. Svaka osoba koju sretnemo u životu, ostavila je trag na nama, ali i mi na njoj.
Ne mogu N. dati tačan odgovor kad će je prestati da boli moje ime... možda sutra, a vjerovatno nikad. Možda onog trenutka kad na radiju čuje pjesmu sa Imenom koje je boli, a ne prebaci stanicu; vjerovatno će to biti trenutak kad je spremna krenuli dalje.
Završit ću ovaj tekst stihovima Vajtine pjesmi o Azri:
'Nemam snage da zaboravim
Srce pamti kad ga prevare
Moja Azra, to je najgore...'
